Iz inata kenjac krepo

 Djevojčice su počele da se zaljubljuju u dječake, samo zato što su im odrasli slagali da nije u redu da u njihovim godinama još uvijek spavaju sa omiljenom plišanom igračkom.
Da im to nisu slagali, djevojčice bi još uvijek spavale sa omiljenom igračkom koja ne hrče, ne tersa, ne okreće se i ne žulja. Ljubile bi je i grlile, a ona bi im uzvraćala svojim nježnim dodirom.
Ista je stvar i sa dječacima.
Večeras spavam sa svojim Brundom. To je moj plišani cuko kojeg sam otkrila prije tri godine, kada mi je uručen sa ciljem da bude moj termofor (u njemu stoji crveno gumeno tijelo, napunjeno vodom).
Ne mogu zaspati, a da javno ne izjavim ljubav prema ovom plišanom stvorenju.
U međuvremenu, dok Brunde nije bilo, uspjeli su da mi podvale i jednog dječaka. Koji se ne prevrće, ne okreće, čije rame ne žulja dok spavaš, slabo tersa i tek ponekad hrče...
Ali ovo nije priča o njemu... Večeras, ipak, spavam s Brundom. Ovo nam je rijetka prilika da uživamo u zajedničkom spavanjcu.
Nezgodno je, ipak, spavati s obojicom u isto vrijeme... Dječak  bi se, sigurno osjećao ugroženim. Patio bi što i on nema svoga medu. Djevojčice mogu voljeti svoje dječake, ali ništa se ne može mjeriti s ljubavlju koju osjećaju prema svojim medama. Otuda da i dječake, iz najveće ljubavi, često nazivamo baš - medo.
Zato i pišem ovo o svom Brundi  koji večeras, a to je rijetko ukazana prilika, spava sa mnom. O Brundi koji ne tersa, nije ljubomoran, nervozan, peviše pričljiv, tužan ili neprimjereno radostan... Hvala mu za to.
  Dječaka smo poslali kući. Večeras opet spavamo zajedno.

Danas sam se sjetila da sam zaboravila voziti biciklo. Znala kao mala, pa zaboravila.
Onda sam se sjetila da sam jos nesto, sto dugo nisam upraznjavala,  isto tako,
 zaboravila. Ali sad se vise ne sjecam sta je to bilo.

Nedostaje mi čak i njegov pas.
Jel treba možda da me bude stid?
Nema to veze sa emancipacijom... Nema to veze ni sa emocijom.
Ima veze sa nedostatkom kreativne energije.
Otuda i blog.
Vraćam se.
Dolazim.

Po blogu serem kad god mi sta ne valja, a kad mi je lijepo, ljubomorno to cuvam za sebe...
Onda me nema i onda ne pisem. Dakle, definitivno, blog sluzi samo za moj mentalni otpad. A ovaj post sam napisala jer me grize savjest sto me dugo nema. Kao da to kome jos nesto znaci...

Fuga smrti

Crno mleko zore pijemo ga uveče
pijemo ga u podne i izjutra pijemo ga noću
pijemo i pijemo
kopamo grob u vazduhu tu nije tesno
U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kada se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
to piše i izlazi pred kuću i svetlucaju zvezde zviždi svojim psima da priđu
on zviždi Jevrejima da izađu hajde kopajte grob u zemlji
naređuje nam a sad muziku za ples

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te izjutra i u podne pijemo te uveče
pijemo i pijemo
U kući živi čovek sa zmijama se igra piše
on piše kad se smrači u Nemačku tvoja kosa od zlata Margareto
Tvoja kosa od pepela Sulamit kopamo grob u vazduhu tu nije tesno

On viče zabodite dublje u zemlju a vi drugi pevajte i svirajte
hvata se za gvožđe u opasaču vitla njime njegove oči su plave
zabodite dublje ašove vi drugi dalje muziku za ples

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne i izjutra pijemo te uveče
pijemo i pijemo
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko sa zmijama se igra
Viče svirajte umilnije tu smrt smrt je majstor iz Nemačke
on viče zagudite dublje na violinama pa ćete se vinuti u vazduh kao dim
pa ćete imati grob u oblacima tamo vam neće biti tesno

Crno mleko zore pijemo te noću
pijemo te u podne smrt je majstor iz Nemačke
pijemo te uveče i izjutra pijemo i pijemo
smrt je majstor iz Nemačke njegovo oko je plavo
olovnim zrnom te pogađa zanavek te pogađa
u kući živi čovek tvoja kosa od zlata Margareto
huška svoje pse na nas poklanja nam u vazduhu grob
sa zmijama se igra i sneva smrt je majstor iz Nemačke

tvoja kosa od zlata Margareto
tvoja kosa od pepela Sulamko

Paul Celan

Valjda ko i svako stereotipno žensko, posjedujem neki majčinski instinkt, neku potrebu da bdijem nad nekim, pomognem nekome da odraste u nekom pravcu.
Sebična potreba s moje strane.
 (Odakle mi pravo željeti da svoje nesavršeno bivstvovanje pokušam utisnuti u druge?)
No, to je jedna od potreba koju neću sebi da uskratim.
I sad me užasno nervira kad mi ljudi ne daju da ih oblikujem, nemaju pri tome tendenciju da oblikuju mene, a i dalje imaju potrebu da mi budu u životu. Tome nekako ne uspijevam naći svrhu.

Danas sam se vratila kući. Deset dana lutam ko sirotica. Od jednog do drugog prijatelja koji žive u gradu. Meni kuća daleko. A proljeće mi blizu. Sve mi u glavu udara koliko blizu.
Večeras sam bila na koncertu Bojana Zulfikarpašića. Da je još koji sat potrajao, imam osjecaj da bi mi se sve kockice posložile u životu. Ovako su samo neke. Al je dosta. I bilo je divno.
Ostale mentalne lego igrackičkice sam ostavila za sutra. Jer sutra putujem na more.
A sve drugo je manje važno.

Je ono što nas čini nesretnima. I sposobnim da prođemo lakše kroz neke životne situacije, o kojima si sve već naučio na teži način.

Emotivno iskustvo je ono koje ja najviše cijenim. Iz tog razloga sam danas sjedila zabrinuta na predavanju i pokušavala da objasnim ono što me brine najviše.

U redu. Nemam iskustvo u stajanju na sceni. To ću već nekako da prebolim.

Nemam iskustvo u igri s partnerom. Ni moj partner na sceni nema nikakvo glumačko iskustvo, također. I to zaboravljam mirno.

Čehov je jedan od mojih najdražih autora. Galeb jedan od najdražih komada. I zato znam kako je teško postaviti ga. Dobro, probat ćemo.

Imati jednu scenu koja traje deset minuta i u njoj uraditi sve to. Nemam pojma kako, ali i to nema veze.

Najviše me zabrinulo to što nemam iskustva. Emotivnog iskustva da na sceni u isto vrijeme budem i glumica i majka.

Kad bi... nije dovoljno.

Ja nikada nisam bila glumica. Ja nikada nisam bila majka. (Sada, dok ovo pišem, shvatila sam da nije ni Arkadina, i ona je samo mislila da jeste. Nije čak bila ni uvjerena u to. Bila je uvjerena samo u to da voli Trigorina, a to u iskustvu imam. Barem mislim da imam.)

Eto, nikada to nisam bila i nemam pojma kako je biti. Ali, u isto vrijeme mi je sinulo.

Jedino moje iskustvo koje može u toj sceni da posluži svrsi je iskustvo u previjanju rane nastale vatrenim oružjem. A to iskustvo sam usavršila u ratu.

Nije puno, ali i to je nešto.

... je danas tužna. Ne više nego drugim danima kada piše post.
Tužna je, zašto?
E, pa ne zna.
Možda je tužna i zato što o sebi prečesto govori u trećem licu. Možda.

Somebodyelse ovih dana previše sluša Hladno pivo, a čak ih pretjerano i ne voli.

Ista je neki dan u restoranu u kojem inače jede, čula jednu pjesmu od Mariah Cary i sjetila se da ju je voljela prije nekih sedam, osam godina... Dok je bila aktuelna serija Ally McBeal (or, kakogodseovopise).

Dotična je shvatila i da joj je muzički ukus  nekada baš bio za ne daj bože.
Shvatila je i to da je opet uživa u trashu, bilo koje vrste.

Neki dan je ta ista, Somebodyelse (ne znam zašto se tako nazivam, kada svi znaju da mi je pravo ime Asja, ali valjda je nekako ljepše napisati da je sve ovo "nekodrugi"), elem, ta ista djevojka, dobila jednu sliku od jedne druge djevojke.
Na slici je ona, djevojka koja joj je poslala sliku, neki prilično lijep muškarac, crn, bradat, velikih tamnih očiju i nepoznat, koji joj viri preko ramena. Nikada ranije viđen.
Na slici je, dakle i djevojka koja je sliku poslala i sa čijeg je aparata slikano. Djevojka od koje je Somebodyelse tu noć, a  i mnogo još puta prije toga, i nakon toga, bježala.
Slika je cb i mnogo lijepa.
Somebodyelse je, dakle, bila potpuno zadovoljna čak i svojim izgledom na slici.
Međutim, nikako nije mogla da se sjeti kada i gdje je slika nastala.
Tada je pristupila analizi. Dakle, na slici su tri glave i nešto malo ramena. Pozadina je bijele boje sa nekim štokovima, ali očigledno dorađena u nekom programu da tako izgleda. Hm... nije pomoglo u otkrivanju mjesta.
Somebody obično pamti dane po onome što je nosila na sebi, kako je bila obučena, so, analajz det! ha!
Na slici je bila i njena ogrlica... Jedna, koju je kupila ljetos, stavila na vrat ukupno dva puta, i koju nikada više od tada nije vidjela... Kao ni njenog budućeg vlasnika.
Sada joj je bilo jasno i  gdje i kada je slika nastala... i ono što joj se u momentu učinilo kao najbitnije, ko je bio čovjek koji je stajao iza aparata.
Jebo te, čovjek zna napraviti fotografiju. Samo se nadam da moju ogrlicu sada ne nosi njegova buduća supruga...
Ono, baš truba, jebo te. Ovaj put, sasvim iskreno tvrdim, isključivo zbog ogrlice. Jer mi je bila vrlo draga. I onog tipa koji mi viri preko ramena. Zašto njega nisam skužila tu noć? Možda bih još uvijek imala ogrlicu. I nešto malo dostojanstva...
Somebodyelse sada ide da bude tužna, a Asja ide da radi.
Čitamo se!

Prilično sam sigurna da ovih dana ne živim svoj život, nego da se onaj bradati odozgo nešto nameračio da me zeza kako zna i umije. Da je ovdje, sad bih ga tužila za pretrpljenu duševnu bol jer mislim da su takve šale totalno neslane.
Šta se dešava?
Meni je dvadeset godina. I izgledam kao da mi je dvadeset. I ponašam se tako, a ponekad i osjećam... Mada se mnogo češće osjećam kao da mi je sto pedeset.
E, pa zašto mi se onda već tri puta u sedam dana dešava da mi se na najodvratniji mogući način uvaljuju majmuni koji su davno prešli četrdesetu?
I to, interesantno, ne na istom mjestu, nego u kafiću, u tramvaju i virtualno...
Elem, to što ja nosim naočale, ne znači ništa drugo nego da nosim naočale.
And make it stop, pliiiiz!
Dok nisam dobila nervni slom i kupila pušku...